Mladi novinari OŠ Nikole Hribara intervjuirali svoju umirovljenu pedagoginju Milku Dobrić

Učenici novinarske skupine Ema Hrvoić i Ivan Bazilije Buhovac nedavno su intervjuirali dugogodišnju pedagoginju naše škole koja je nedavno otišla u mirovinu. Naravno, riječ je o gospođi Milki Dobrić koja je u našoj školi radila još od samog početka te je kao pedagog osnovne škole imala mnoge zadaće. Sudjelovala je u svim fazama odgojno-obrazovne djelatnosti, od planiranja i programiranja do vrednovanja rezultata. Surađivala je i radila s učenicima, učiteljima i roditeljima te se uvijek trudila učiniti našu školu boljom.

U razgovoru koji su objavili i na svojim službenim stranicama škole podijelila je svoja razmišljanja i iskustva koja je stekla dugogodišnjim radom.

1. Zašto ste i kada odlučili postati pedagoginja?

Davno, davno sam znala da ću raditi s djecom, s ljudima. Valentina Mikuž, moja prva učiteljica, bila je moja inspiracija. Mnogo kasnije odlučila sam upisati Filozofski fakultet, prvotno zbog psihologije, a onda je pedagogija postala moj poziv i zvanje. Naravno da je u svemu pomogla i psihologija. U radu u školi neophodno je znanje pedagogije i psihologije.

2. Koliko dugo radite u našoj školi?

U našoj školi radim od školske 1983./1984. godine, tj. od godine kada je naša škola počela raditi.

3. Koji je najteži, a koji najljepši dio Vašeg posla?

Najteži dio posla je s djecom i odraslima proživljavati teške i ružne životne priče.

Najljepše je vidjeti razdraganu i sretnu djecu, ali i odrasle kada se problemi uspješno riješe.

4. Hoće li Vam nedostajati posao pedagoginje?

Naravno da će mi nedostajati. Gotovo 42 godine, a to nije malo, svaki sam dan radila ono što volim i da, sigurna sam da će mi jako nedostajati.

5. Koji su bili Vaši najzanimljiviji susreti s djecom?

Bilo je uistinu puno zanimljivih susreta s djecom. Teško je izdvojiti neki poseban jer toliko toga se skupilo u 42 godine. I sad vidim neka dječja lica, sjetim se nekih situacija, u licima novih đaka prepoznam lica njihovih roditelja jer toliko sam generacija „upisala” u prvi razred i bila, na neki način, njihov prvi susret sa školom.

Možda bih spomenula priču jednog dječaka i njegov čuperak kose koji mu je bio jako važan pa je zbog čuperka radio neke stvari koje nisu bile baš u skladu s pravilima ponašanja.

6. Kako Vam je bilo raditi nastavu na daljinu?

Vrlo teško. Teško je ne gledati ljude u oči, ne vidjeti reakciju djece, učitelja, roditelja. Svi smo bili u istom položaju, i učenici i učitelji. I nikome nije bilo lako.

7. Što će Vam najviše nedostajati kada odete u mirovinu?

To ću znati kad vrijeme mirovine započne. Vjerojatno najviše bezbrižni dječji smijeh, kolege, prijatelji, razgovori…

8. Što će Vam najmanje nedostajati kada odete u mirovinu?

Najmanje će mi nedostajati slušanje teških životnih priča koje su me jako rastuživale.

9. Postoje li velike razlike u ponašanju djece kada ste počeli raditi i sada kad idete u mirovinu?

Djeca su uvijek djeca. Vesela i razigrana, ali također puna svojih vlastitih briga, različitih od briga odraslih ljudi, roditelja ili učitelja.

Možda su se djeca ranije puno više igrala vani nego sada. Nije bilo toliko igara u digitalnom obliku. Djeca su se družila u prirodi, a ne na društvenim mrežama.

10. Koji su najveći problemi s kojima se djeca danas susreću?

Djeci najviše nedostaje razgovora, kako s roditeljima tako i s učiteljima. Prezaposlenost roditelja, a i žurba za ostvarenjem kurikuluma učitelja, ne ostavljaju vremena za razgovor s djecom. A djeca imaju potrebu da ih netko čuje i razumije. Da ima više razgovora, svi bi se bolje razumjeli i bolje osjećali. Nadam se da će svi uvidjeti koliko je to bitno i naći vremena za razgovor, za slušanje. Veliki problem s kojim se djeca susreću je korona. Toliko toga je promijenila u životima djece, životima svih nas. Nadam se da će ove godine ipak biti manje nastave na daljinu, manje odlazaka u izolacije, manje svega što nam je otežalo rad zadnje dvije godine, zato vam svima želim sretnu i uspješnu 2021./2022. školsku godinu.

Zahvaljujemo našoj pedagoginji na svemu što je činila za našu školu i njezine učenike svih ovih godina. Znamo da posao pedagoga nije lak i da zahtijeva mnogo strpljenja i volje, ali ona je prihvatila i izdržala izazov. Svoje zanimanje i zvanje pretvorila je u životni poziv i svima nama otvorila vrata škole, a svojim osmijehom i lijepom riječi olakšala ulazak, zato joj iskreno zahvaljujemo i želimo zdravu, zanimljivu, ugodnu i dugu mirovinu.