SVETA LUCIJA Blagdan je zaštitnice Turopolja i našega Grada

Sveta Lucija, poznata kao zaštitnica vida i svjetlosti, ima posebno mjesto u narodnim običajima i vjerovanjima, posebno u Velikoj Gorici i okolici. Njezin blagdan, 13. prosinca, obilježava se u sklopu adventskog razdoblja i donosi posebnu čaroliju koja veže vjerske obrede i drevne običaje. Štujemo je kao zaštitnicu Turopolja i našega grada.

Sveta Lucija živjela je u 3. stoljeću u Sirakuzi na Siciliji. Prema legendi, odlučno je slijedila svoju vjeru unatoč velikim iskušenjima. Njezino ime dolazi od latinske riječi “lux”, što znači svjetlo, što je simbolično jer se njezin blagdan slavi u razdoblju kada su dani najkraći, a noći najduže. U tom kontekstu, Sveta Lucija simbolizira nadu i svjetlo u tami.

Jedan od najpoznatijih običaja na Svetu Luciju u Hrvatskoj, pa tako i u Velikoj Gorici, jest sijanje pšenice. Taj običaj simbolizira život, plodnost i blagostanje u nadolazećoj godini. U mnogim velikogoričkim domovima na Svetu Luciju pšenica se sije u male zdjelice koje se ukrašavaju crvenim vrpcama. Do Božića, pšenica naraste i postavlja se ispod bora, gdje simbolizira novi život i obilje.

Uz sijanje pšenice, na dan Svete Lucije često su se održavali obredi vezani uz zaštitu doma i obitelji. Stari običaji govorili su o posvećivanju kuće tamjanom ili blagoslovljenom vodom kako bi se zaštitila od zlih sila. Neki su čak na ulazna vrata crtali križeve kredom.

Dan Svete Lucije bio je idealan za proricanje – budućih supružnika 🙂  U nekim krajevima zadržao se običaj pisanja dvanaest papirića s imenima potencijalnih mladoženja ili mladenki, gdje se svaki dan do Božića spaljivao po jedan. Na posljednjem papiriću, koji bi ostao na Božić, nalazilo se ime budućeg supružnika. Ovaj tradicijski običaj bio je popularan među mladima, a prenosio se s generacije na generaciju.

Na Svetu Luciju često se u crkvama održavaju mise i procesije sa svijećama koje simboliziraju svjetlost vjere.

Blagdan Svete Lucije nije samo povijesna priča ili vjerski događaj. U Velikoj Gorici i okolici on je dio identiteta, dio obiteljskih tradicija koje se prenose s koljena na koljeno. Njezina poruka o svjetlosti i nadi u najmračnijim danima godine ostaje univerzalna, spajajući prošlost i sadašnjost kroz male, ali značajne geste – bilo sijanjem pšenice, paljenjem svijeća ili okupljanjem obitelji u molitvi.