Ispod površine

Lampice se pale. Svjetlost Adventa budi duh prošlih Božića. Ali ne kao u klasiku Charlesa Dickensa i njegovoj Božićnoj priči. Iako bi se moglo nekako reći da i mi kao i njegov lik grintavac i škrtac imamo tri duha Božića. Duh prošlih Božića, onih prije Covida. Duh sadašnjeg Covid Božića i duh nekih budućih Božića.

Ispod površine ovog Adventa i nadolazećeg Božića naziru se božićne priče svakog od nas. Moja je krenula sjećanjima na duh jednog od prošlih Božića kada sam ponovo počela ostvarivati svoje snove.

Ali za moje snove važne su tri božićne priče. I sve tri kreću u vrijeme Božića. Svaka od njih donijela mi je nešto. Ispod površine sakrivala sam „ogrtač“, skinula ga i suočila se s istinom o sebi. Prvu priču o ogrtaču napisati ću nekom drugom prilikom iako se ona može iščitati iz druge i treće božićne priče koje slijede.

Pripreme za Božić su počele. Cijeli grad je bio okićen. Kosa je već narasla centimetar. Ostavila sam iza sebe kemoterapije, Herceptine, zračenja i operaciju. Još uvijek moje tijelo ocrtavalo je tragove bliske prošlosti. Napuhala sam se od tih tretmana kao Miss Piggy, a i borila sam se s onih pet do šest kila koje sam dobila, kao i grčenjem prstiju koje nisam mogla kontrolirati, noktima koji su otpali za vrijeme tretmana kemoterapijom i koji su se polako oporavljali. Ponovo sam učila o svom tijelu sa dvadeset i jednom limfom manje i spoznala novu sebe, kako bih mogla uživati u životu, u nekom novom snu.

Taj san, novu šansu za život, željela sam godinu i dva mjeseca dok sam se liječila. Nikada nisam odbacila tu želju, za životom. Za svoj san nebesima sam uputila molbu i nisam pristajala na manje od onog što sam si zacrtala.  to je izgledalo otprilike ovako. Gledala sam se u zrcalo i govorila, tko će ga znati kome. Zrcalu, sebi ili nekom imaginarnom biću za kojeg sam željela vjerovati da negdje na nebu i da je moj anđeo čuvar. Govorila sam mu – „Ovako ćemo. Još malo pa će sve ovo proći i ja ću ozdraviti. A onda ću si ispunjavati svaku želju koju zaželim.“  Tako je prošao moj drugi Božić.

Treća božićna priča, pogled u ogledalo istine i suočavanje s istinom o sebi.

Ponovno je prosinac. Prošlo je skoro godinu dana od saznanja da sam imala karcinom. Sjedila sam u središtu grada u jednom kafiću i čekala prijateljicu. Sjedila sam, promatrala ljude oko sebe i bila sam  sretna jer sam ponovo disala punim plućima. Živjela sam svaki trenutak. Nasmiješila sam se svakom muškarcu, ženi, djevojci i djetetu koji su me pogledali. I tada sam shvatila kako sam u prošlosti bila zauzeta glupim stvarima, željom da budem netko na društvenoj ljestvici, da budem odjevena u markiranu odjeću, da dobijem višu poziciju na poslu i da budem priznata u akademskom svijetu. Da sve treba biti savršeno  u mojem privatnom svijetu. A karcinom me naučio da ponovo budem ponizna, jednostavna, da ljudima kažem da mi je stalo do njih, da im poklonim osmijeh i zagrljaj. Trenutak je dovoljan da čovjek zastane i promijeni način razmišljanja. Karakter se ne može promijeniti, ali ga se može kanalizirati kako bi one osobine s kojima nismo zadovoljni pretvorili u prednost.

Snove i dalje ispunjavam sebi. I možda se ispod površine ovog  ozračja Božića osjeti ona energija grintavca i škrtca jer Covid nam je promijenio živote i navike. Zaboravljamo se grliti, u glavi kao da je programiran kôd – razmak od dva metra. Nema Adventa, nema na trgovima Svetog Nikole i Djeda Božičnjaka, nema starog normalnog… Iako je sve drugačije, ono malo što nam treba ipak imamo.  Za napisati neke nove ljepše i veselije božićne priče, u nekim od slijedećih Božića bez Covida.