Peteročlana obitelj Shakhov našla svoje utočište u Kučama

Ratna zbivanja u Ukrajini nastavljaju se i dalje, Rusija ne odustaje od invazije, Ukrajinci se brane, uglavnom, kraj kao ni daljnji razvoj ratnog sukoba, trenutno se ne može predvidjeti. Veliki broj Ukrajinaca morao je napustiti svoje domove i otići iz svoje domovine, a među zemljama primateljicama ukrajinskih izbjeglica našla se i Hrvatska.

Jedan od gradova u Hrvatskoj koji su primili izbjeglice je i Velika Gorica u kojoj je nekoliko obitelji iz Ukrajine našlo svoj mir od ratnih zbivanja, a jednu ukrajinsku obitelj zapazili smo i u Kučama, na nogometnom igralištu gdje se odvijao jedan dio procesa prilagodbe članova obitelji Shakhov na novu sredinu i gdje je njihov najstariji sin Erik počeo trenirati nogomet.

Nakon susreta na igralištu, dogovorili smo jedan razgovor o njihovom dolasku u Hrvatsku, ali tek kad će biti spremni svoje događaje podijeliti s nama. Prije nekoliko dana nazvao me gospodin Pavlo Shakhov, otac obitelji i rekao da je spreman, da se možemo sastati, što smo i napravili u bistrou “Palir” u Kučama.

Obitelj Shakhov broji petero članova, otac Pavlo (40), majka Julija (38), sinovi Erik (11) i Milan (8) te kći Alina (3), a razgovoru su nazočili samo otac i mati – roditelji. Nakon kratkog upoznavanja, započeli su svoju priču:

Shakhovi su iz Harkiva, drugog po veličini grada u Ukrajini smještenog na sjeverozapadu Ukrajine, relativno blizu granice s Rusijom gdje su ratna zbivanja počela 24. veljače 2022. godine u ranim jutarnjim satima. U njihovom domu čule su se detonacije, ali nije bilo djelovanja u njihovoj blizini, barem ne prvog dana, dok su roditelji Pavla i Julie morali napustiti svoje domove jer su živjeli u predgrađima Harkiva gdje su najprije počela bombardiranja. Ipak, i obitelj Shakhov morala je napustiti svoju kuću jer nisu imali sigurno sklonište pa su sigurnost potražili u prostorima Pavlove tvrtke gdje su ostali nekoliko dana, imali hranu i vodu, ali nisu imali mjesta za spavanje, već su sedam dana spavali u automobilu u podzemnoj garaži, sve dok nisu dobili vreće za spavanje pa su mogli spavati s ostalima na podu. Spavanje u automobilu bio je najteži dio boravka u toj tvrtci, rekla nam je Julija, a život je inače bio organiziran kao u kampu. Svakodnevno su pratili što se događa oko njih, a počele su i priče o odlasku iz Harkiva. Tih dana došlo je i do naleta ratnih zrakoplova iznad zgrade gdje su boravili što je također pomoglo u donošenju odluke da napuste Harkiv. Iako glava obitelji Pavlo nije planirao otići, ipak su ga daljnja događanja i uvjeravanja prijatelja uvjerila da je najbolje za sve njih da odu iz područja ratnih djelovanja. Strah zbog ratnih događanja i bombardiranja svakog je dana bio sve veći i veći, prvenstveno zbog djece. Na kraju su odlučili otići.

Sjeli su u svoj automobil, uzeli stvari koliko su mogli utrpati i krenuli na put. Najprije su dva dana putovali kroz Ukrajinu od čega su jednu noć prespavali u automobilu dok nisu došli do granice s Moldavijom. Izlazak iz Ukrajine nije bio problem ni za Pavla jer kao otac troje djece može napustiti zemlju iako je vojni obveznik, a i ulazak u Moldaviju bio je jednostavan i lak jer su graničari, ali i ostali stanovnici Moldavije bili vrlo ljubazni i susretljivi prema izbjeglicama iz Ukrajine. No, taj trenutak ujedno je bio i tužan jer je Pavlov brat ostao u Ukrajini dok su njegova supruga i kći napustile zemlju. Bili su to teški trenuci za Pavla, no morali su krenuti dalje. Slično je bilo i u Rumunjskoj, sljedećoj zemlji na putu do Hrvatske. U Rumunjskoj su proveli dva dana, a i na tom putu uvjerili su se u ljudsku dobrotu i spremnost na pružanje pomoći izbjeglicama. Posebno im je ostalo u sjećanju ponašanje vlasnice jednog ugostiteljskog objekta koja im je na jednom parkiralištu ponudila da dođu k njoj prespavati, nešto pojesti i istuširati se što su na kraju i prihvatili, prije nego su preko Cluja krenuli prema Mađarskoj. Pomoć izbjeglicama organizira se u svim zemljama kroz koje su putovali pa tako i u Mađarskoj gdje su prespavali u stanu u središtu Budimpešte, a vlasnica koja je bila Bjeloruskinja, pokušavala se ispričati zbog umiješanosti Bjelorusije u sukob u Ukrajini. Obitelj Shakhov bila je duboko dirnuta pomoći i pažnjom kojom su bili obasipani. A nakon Budimpešte – put u Hrvatsku, Veliku Goricu, Kuče.

Kako ste se odlučili za Hrvatsku, zašto Velika Gorica?

Kad je počeo rat u Ukrajini, gospođu Shakhov nazvala je prijateljica iz Njemačke da dođe k njoj, ali njezina želja bila je neka zemlja koja ima more, razmišljala je o Turskoj gdje ima prijateljicu, ali i o Hrvatskoj. A s obzirom da je hrvatska tvrtka INTIS, u kojoj radi Pavlov brat i s kojom je Pavlo surađivao, bila izravno uključena u njihovu evakuaciju, konačna odluka pala je na Hrvatsku.

Po dolasku u Hrvatsku, u Veliku Goricu, opet preko tvrtke INTIS do njih je došao i sadašnji domaćin, Filip Krstić sa svojom obitelji, isto peteročlanom, koja je otvorena srca primila obitelj Shakhov. U Kuče su stigli 18. ožujka i nakon mjesec dana djeca idu u školu (Erik i Milan idu u OŠ “Vukovina” u Gornjem Podotočju) i vrtić (mala Alina ide u isti vrtić kao i djeca obitelji Krstić), bave se sportom, Erik nogometom u Kučama, a Milan trenira judo u Judo klubu Kokica u Novom Čiču. Oduševljeni su prijemom u Kučama, prijaznošću svih s kojima se susreću, s osiguranjem svega što im treba, od odjeće do hrane. Kad su stigli u Kuče, nisu mogli vjerovati da su imali takvu sreću i stigli u kuću tako dobrih i plemenitih ljudi. Shakhovi su puni emocija vezanih uz prijem u obitelji Krstić i sigurno će to uvijek osjećati, kao i vječnu zahvalnost.

„Obitelj Krstić promijenila je svoje životne navike zbog nas, imali su svoju komociju, a sada nas je dvostruko više u kući. Volimo reći da živimo u jednoj sretnoj deseteročlanoj hrvatsko-ukrajinskoj obitelji. I susjedi nas često posjećuju, uvijek nešto donesu, ponekad kuhanu hranu pa onako kao ispriku znaju reći da su slučajno malo više skuhali. Ili pričuvaju djecu, skupljali su u svojim tvrtkama razne potrepštine za nas”, kazala je Julija s osmijehom na licu.

No, nije to sve lako ni jednostavno, kako kažu, tek sad kada su svi na sigurnom, misli im često “odlutaju” u Ukrajinu, u Harkiv i javi se neka tuga kao i želja za povratkom, ali svjesni su da je trenutno prerano za donošenje odluke o tome, prvenstveno jer se ne vidi kraj rata, a sigurno će kasnije i uspjeh prilagodbe i Pavla i Julije, ali i djece imati utjecaj na daljnje odluke. Naglasili su i pomoć Crvenog križa Velike Gorice koji donira hranu, ali i ostale potrepštine koje im trebaju, više puta spomenuli topli prijem u nogometnom i judo klubu, u školi… Jedna gospođa iz Ukrajine koja živi u Velikoj Gorici organizirala je izlet na Plitvice na koji su išli i Shakhovi, što ih se isto jako dojmilo.

I ostali članovi obitelji Shakhov doputovali su u Zagreb, njihovo putovanje iz Rumunjske u Hrvatsku također je organizirala tvrtka INTIS zrakoplovom iz Rumunjske što je, naravno, za svaku pohvalu.

Priča bi se sigurno odužila još barem sat ili čak i više, ali obveze djece koja su ostala u obitelji domaćina na čuvanju bile su razlog što smo morali završiti razgovor. Osim toga, razgovor na engleskom jeziku koji dobro govore Pavlo i Julija, dodatno umori one koji su kako kažu non native speakers, kakvi su bili upravo sudionici ovog razgovora.

Iz ovog jednog razgovora možemo vidjeti koliko je ljudi, tvrtki i zemalja bilo angažirano na organizaciji i provedbi pomoći izbjeglicama iz Ukrajine, a onda i zaključiti koliko ih je angažirano u zbrinjavanju svih izbjeglica iz Ukrajine. Svi ti ljudi itekako zaslužuju ogromne pohvale za svoj rad. Veliko HVALA svima! A obitelji Shakhov želimo puno sreće u daljnjem životu.