U petak, 2. rujna u 19:30 sati, u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici, otvara se izložba ”Prema praznini / Towards Emptiness”. Praznina kao ishodište, ili kao krajnji rezultat, osnovna je točka spajanja umjetnika Julija Knifera, Gorana Petercola i Tome Savića-Gecana. Autorica koncepcije i kustosica izložbe je Ana Knifer, a izložba se može razgledati do 29. rujna.
U području sveobuhvatnosti praznine ova tri umjetnika koriste različite narative. Ishodišta su im bliska, ali teme i rezultati se razlikuju. Kako se navodi u priopćenju, radi se o umjetnicima različitih generacija čiji rad je lišen stilizacije i piktoralnosti, koriste minimalna sredstva.
Knifer, koji generacijski pripada kasnom modernizmu, koristi se tradicionalnim slikarskim izrazom. Pa ipak, motiv slike je diskvalificirao već krajem 50-ih godina prošlog stoljeća radeći na anti-slici. Konačan cilj je Kniferu bio stvaranje anti-slike. Taj je postupak Knifer detaljno opisao u Bilješkama iz 1975. godine. Monotoni ritam i meandar najprepoznatljiviji su za Kniferov rad, ali i praznina te ideja o potpunom nestanku slike. Put ka dematerijalizaciji za umjetnika je značio osobnu slobodu i oslobađanje od slikarskih konvencija.
Šezdeset je godina prošlo od Kniferove anti-slike do antimaterije Tome Savića-Gecana.
Najradikalniji Gecanov rad nastao je u suradnji sa CERN-om, gdje su čestice zraka iz galerije u Amsterdamu pretvorene u antimateriju. Područje Gecanovog istraživanja su institucije, galerije, izlagački prostor, pozicija umjetnika, odnosno umjetničkog djela, ali i društveni odnosi u širem smislu. Sredstvo izražavanja je praznina. Umjetnik u prostor postavlja objekte koji će se uklopiti u arhitekturu. Najčešće su neprimjetni, ali u nekim slučajevima mogu predstavljati smetnju prilikom kretanja prostorom. Na retrospektivi u MSU-u u Zagrebu 2020. godine izvodi Prostorne intervencije I, II i III. Zidovi u MSU su bili u funkciji, s namjerom da kasnije budu izloženi u drugom kontekstu. Jedan od ta tri objekta preseljen je u Galeriju Galženica u sklopu ove izložbe, ali u različitom kontekstu i s drugom svrhom.
Radni proces Gorana Petercola odvija se unutar granica koje sam sebi postavlja, a koje ne izazivaju frustraciju, već, suprotno tome, određuju prostor umjetničkog djelovanja. Kroz rad ispituje vlastite mogućnosti, a rezultat tog procesa pokazuje publici. Unatoč preciznosti i kontroliranim uvjetima nastanka crteža, Petercol se u izvedbi svjetlosnih instalacija ipak odriče potpune odgovornosti. Svjetlom se kontinuirano bavi od 80-ih godina, a u rad uključuje predmete koje nalazi slučajno, prihvaćajući nepredviđene okolnosti. Sugerira na taj način izlaz iz pozicije determiniranog. Instalacije su fluidne i podložne promjeni, pružaju nam iluziju čije je trajanje ograničeno.
Premda su Petercol i Knifer bili dugogodišnji prijatelji, do sada su zajedno izlagali samo na velikim grupnim izložbama. Radni proces glavna je poveznica u njihovom radu. Forma je posljedica procesa, kaže Petercol, a istu rečenicu možemo primijeniti i kod Kniferovog rada.
Ova tri umjetnika čiji se radovi u nesagledivim smjerovima i vremenu podudaraju ili razilaze, povezuje to što se praznina, proces, tranzitivnost i vrijeme isprepliću na širokom području njihovog djelovanja.
Komentari
0 Komentara
