Miljama tamo negdje

U jednom himalajskom mjestu, na jugu Kine živi pleme Mosuo žene rade što im je volja. Ne udaju se, imaju ljubavnika koliko žele, novac i moć. Eh tamo, muškarci nemaju imovinu već žive  u rodnoj kući s majkom do samoga kraja. Ukoliko žena ne želi vezu sa svojim dotadašnjim ljubavnikom, ona simbolično stavlja muške cipele ispred svojih vrata, što njemu znači da je bar za tu noć out i da je njegovo mjesto zauzeto. Kao da gledam seriju Sulejman Veličanstveni ili Sultaniju Kosem, ali tamo što se tiče harema. Imati samo jednog muškarca u njihovoj kulturi je nepoštivanje svojih predaka, a to znači da nisi podobna. Djeca pripadaju isključivo majčinim obiteljima. Eto i mi žene imamo svoje kraljevstvo na ovoj planeti.

Iz perspektive europskog pogleda možda nekima ovo nije prihvatljivo, što je i u redu. Međutim kod njih me jedna činjenica zainteresirala, a to je da stare i nemoćne ne napuštaju, već se o njima brinu do samoga kraja.

Iako su još prilično zatvorena zajednica mallo po malo se otvaraju u turističkom smislu.

I koliko različitosti u našem svijetu. U ovom dijelu u kojem živim mnogo manje je žena koje imaju vlast, moć ili novaca jer htjeli ili ne priznati ovaj naš poslovni svijet uglavnom pripada muškarcima.  Tako da kad mušakarc ima ljubavnicu, više je kao pod normalno. Ženi nekako od pamtivjeka pripada mjesto kućanice, brige za djecu i čuvanje sva četiri kuta kuće.

Još ne tako davno u bontonu negdje pedeseih godina prošloga stoljeća napisano ja da žena treba biti uvijek dobre volje kada muž dolazi kući, biti lijepo uređena, staviti mu na stol ručak. A on poslije toga ravno u krpanac da se odmori malo.

Tako da je čini mi se nekako uvriježeno da dominantna uloga pripada muškarcima. Naravno ja sam od onih tipova ljudi koji priznaju ravnopravnost između muškarca i žene. Ako je krpa za pod za mene, e bome je i za njega usisavač i kuhanje meni fine papice.

„Kada bi žene vladale svijetom, ne bi bilo ratova“- jedna od poslovica o ženama. I tko će ga znati je li bilo tako. Možda bismo se i mi pomahnitale da imamo vlast, jer vlast je slast.

I tako u ovo doba corone virusa, kad sam već zatvorena kao u kavezu, jer i danas ih je više od četiri tisuće, mogu bar mislima biti tamo negdje milajma daleko i pokušati zamislit sebe u jednoj od njihovih situacija.

To s muškima, to je u redu. E sad, dolazi na red moć i novac. Ne znam točno kako ga one tamo rasoređuju, ali meni je novac za trošenje. I kad imam ja imaju i svi oko mene. Tako da bih iz ove perspektive podijelila svima. Ali, i iz ove perspektive, kome bi trebalo pripadati dijete. Pa recimo ako je tradicija da pripadaju majčinim obiteljima, onda bih uredila da tate budu kao tete u vrtićima. Kad već ništa ne rade, samo se odmaraju da budu na usluzi i čekaju u nekom haremu.

I eto mene opet ovdje u stvarnosti, miljama daleko od Kine. Kod kuće me čeka za vikend, ono tjedno čišćenje, pa peglanje i kuhanje… i tako drugi tjedan ispočetka. A kako kaže kineska poslovica: „ Put od tisuću milja počinje prvim korakom:“ Pa da krenem onda!